Benigna populistička komedija

Tijekom snimanja filma ZG80, debitantskoga dugometražnog ostvarenja redatelja Igora Šeregija, u medijima su se mogle pročitati različite informacije. Od toga da je posrijedi prednastavak izvrsnih Metastaza za koji scenarij uz debitanta Roberta Cukinu supotpisuje Ivo Balenović, pisac intrigantnog i pesimističnog romana koji su redatelj Branko Schmidt i suscenarist Ognjen Sviličić pretočili u vrlo sugestivan prikaz društvene patologije, u tjeskobnu sliku nasilja, kriminala i (nogometnog) huliganstva na zagrebačkim ulicama, preko toga da je riječ o prikazu „brutalnog navijačkog okršaja kao uvoda u Domovinski rat“, do nekih „pikantnih“ detalja poput onoga da je sporedni lik Zlatkeca u interpretaciji Marija Petrekovića nadahnut mladim Zdravkom Mamićem te da se i u ovom filmu kao i u Metastazama pojavljuje niz likova utemeljenih na stvarnim Dinamovim navijačima poput Žutog, Bube i Iće. Nažalost, osim posljednjeg te činjenice da se Zlatkec pokazuje kao vrlo spretan trgovac navijačkim rekvizitima spreman na sve za dobru zaradu, kao i da Petreković izgledom podsjeća na Mamića, sve ostale najave i nagađanja pokazala su se dobrano neutemeljenima. Osim Balenovića kao suscenarista i dvojice likova, iz prvoga filma amblematskoga Krpe kojeg opet energično, ali sad već i maniristički, utjelovljuje Réne Bitorajac, čini se trajno zarobljen u rolama agresivnih navijača i simpatičnih zgubidana sa zagrebačkog asfalta, te Kize, kojeg u mlađim godinama dosta raspoloženo tumači Marko Cindrić, ZG80 ni idejno ni izvedbeno ni u općem kvalitativnom smislu nema gotovo nikakve veze sa superiornim Metastazama.

Umjesto opore socijalne drame koja provokativno zasijeca u neuralgična mjesta domaćeg prezenta, oslikavajući alkoholizam, narkomaniju i iracionalnu agresivnost izgubljenih i nesretnih mladih Zagrepčana s ruba društva kojima jedini smisao života daju pripadnost navijačkoj supkulturi te mržnja prema drugima i drukčijima, što su dojmljivo opisale prozne i celuloidne Metastaze, njihov samo formalni prednastavak u cjelini je benigna populistička komedija oslonjena i na prizeman skatološki humor (tu su i višekratna bučna puštanja vjetrova raznih likova), čime autori pokušavaju oponašati aktualne holivudske moronske komedije. Može se reći i da je naslov filma neprimjeren, jer se više od 80 posto zbivanja odigrava u Beogradu, u koji na utakmicu Dinama i Crvene zvezde stiže skupina Bad Blue Boysa predvođenih Krpom, a vrijeme radnje je jesen 1989. godine, kad se već sluti skori raspad Jugoslavije, a pojavi se i riječ „rat“. Nategnutost naslova i nije toliki problem, kao ni spominjanje na jednom mjestu „Franje, Slobe i Alije“, što u potpunosti ne odgovara činjeničnom stanju iz te godine, jer film je ipak fikcija u kojoj je dopuštena takva kreativna sloboda. U tom kontekstu valja spomenuti na sličan način benigno humorno-nostalgično intoniranu seriju Crno-bijeli svijet, u jednoj epizodi koje je Šeregi sudjelovao kao pomoćnik redatelja, s također slobodnim tretmanom faktografije.

Ono što jest problematično odnosi se upravo na to da ZG80 izgleda kao produljena epizoda Crno-bijelog svijeta (zacijelo nije slučajno što u jednoj sceni tučnjave prepoznajemo Žaca Kipčića, tj. glumca Karla Maloču iz serije – svojevrsna mala posveta), posrijedi je djelo koje odveć eksploatira humor i poetiku srpske populističke komedije iz 80-ih prošlog stoljeća, dominantno eskapističko djelce koje se želi svima svidjeti, pa je tu i pretpostavljivo subverzivno mišljen motiv spojenosti lisičinama jednog Dinamova i jednog Zvezdina navijača, posuđen iz remek-djela Bijeg u lancima Stanleyja Kramera, dok cjelina dramaturški ponajviše duguje kultnim Hillovima Ratnicima podzemlja. Nogomet autorima pritom nije uopće bitan, zanimaju ih samo navijači i (karikirana) navijačka supkultura, a glavna priča prati bijeg nekoliko skupina Bad Blue Boysa ulicama Beograda kojima ih nakon utakmice progone Zvezdini navijači Delije. Isprva blago naznačen antagonizam Zagreba i Splita, tj. Dinama i Hajduka, odlaskom u Beograd biva posve potisnut, što je i logično jer je tu zajednički protivnik, pa se u ostatku filma eksploatira antagonizam Zagreba i Beograda te kako film odmiče sve više i navijača Zvezde i Partizana. To pak govori o ključnom komercijalnom prefiksu filma koji računa i na što veću gledanost u regiji, a po prvim rezultatima u to ne treba sumnjati.

U pozitivne strane filma valja ubrojiti to što se ne pretvara da je nešto što nije, što je pred gledateljima nepretenciozno, energično režirano, dinamično, duhovito i zabavno te lako gledljivo djelo solidna ritma, što se autori ne ustručavaju likove isprva profilirati s nerijetko upadljivo tamnim tonovima kao posve lakomislene i neodgovorne morone (zasluge zacijelo valja pripisati Ivi Balenoviću), da bi ih naknadno ipak ponešto ublažili i učinili „ljudskijima“, te što u tom smislu film tek naizgled nudi neupitnu afirmaciju navijača. Neki od njih svakako jesu prilično pozitivni, poput studenta filozofije Fiće koji ima funkciju naratora i koji u interpretaciji Matije Kačana izgledom te s obzirom na vokabular asocira na sociologa Benjamina Perasovića, no većina su ipak spomenuti moroni, a iz Metastaza znamo u kakva će patološkoga tipa s godinama evoluirati Krpa. Hitoidni je potencijal filma neupitan, pa ne treba sumnjati da ćemo u dogledno vrijeme dobiti u posljednjoj Fićinoj rečenici otvoreno najavljen nastavak, u žarištu kojeg će biti legendarna maksimirska utakmica 13. svibnja 1990.